Po tvrdnjama povjesničara i muzikologa, gong se pojavio na početku Brončanog doba (oko 3 500 Pr.Kr.) na području Mezopotamije u Srednjem vijeku, gdje se trenutačno nalaze Turska, Iran i Irak. Prvi put je najvjerojatnije otkriven pri topljenju kamenja u krušnim pećima.
Starodrevni ljudi koji su izrađivali gongove otkrili su da misteriozno nebo šalje meteore, koji kada se tale, dodani kvaliteti bronce i tome poboljšani rezonantni ton, još jači i močniji, zadržava svoju vibraciju mnogo duže.
Takvi gongovi su se smatrali posebnima i zvali su ih Sveti Gongovi. Rani Gong alkemičari, naravno, nisu znali da je posebni sastojak sa meteora nikal. Od tada nikal nikada nije pronađen prirodno na površini Zemlje, nego je uvijek bio skriven duboko u njezinoj jezgri i daleko od dometa ljudi.
Danas – dodavanjem čistog nikla bronci, formulom Paiste gong izrađivača – moderni tam–tam gong je unaprijeđen do nivoa savršenosti, nezamisljivo za starodrevne izrađivače gonga. Današnji izrađivači gonga čekičem uglašavaju tam-tam gong sa idejom da metalni disk, kada donešen do svoje potpune rezonancije, može sazvati višu kreativnu inteligenciju.
Oni udaraju gong tako da se velika duša može inkarnirati unutar tijela. Postoji razlog zašto nijedan gong ne zvuči isto kao drugi. Ako bi se kojim slučajem tijekom obrade metalurgijskih međuvalova previše udarilo čekičem u gong, taj gong bi se smatrao uništenim i ponovno bi se talio, sve dok se nebi dostigla savršena
